Skip to content

Enormno povećali cijene, a sve se skoro raspada: Ovako zapravo izgleda Dom penzionera u Tuzli

Tragedija koja je pogodila Tuzlu, u kojoj je u požaru u Domu penzionera poginulo 11 osoba, ponovo je otvorila pitanje sramotnih uslova u ovoj ustanovi. Samo mjesec dana prije nesreće, vijećnica Gradskog vijeća Tuzle Dragana Berberović Gagro upozorila je javnost na katastrofalno stanje u domu – oronule zidove, vlagu, lošu hranu i potpuno neadekvatne uslove u kojima žive najstariji građani.

Nakon tragedije, direktor doma Mirsad Bakalović podnio je ostavku, a građani i rodbina korisnika traže odgovore kako je moguće da se ovakvi propusti događaju godinama unazad bez reakcije nadležnih.

Berberović Gagro je još ranije objavila fotografije koje su izazvale šok u javnosti. Na njima se vide zapuštene prostorije, dotrajali toaleti i obroci koji više liče na porcije iz doba siromaštva nego na ishranu ljudi kojima je potrebna briga. “To nije hrana, to je poniženje,” napisala je tada vijećnica, navodeći da korisnici prijavljuju mobing, loš tretman i nesposoban menadžment.

“Za cijenu koju plaćaju, penzioneri zaslužuju dostojanstvo, čistoću i pravu njegu. Ono što se nudi u domu nije ni blizu toga,” dodala je Berberović, ističući da su pojedinci na rukovodećim pozicijama očigledno nesposobni da upravljaju javnim dobrom.

Posebnu ogorčenost među porodicama izazvala je i odluka uprave doma o drastičnom povećanju cijena smještaja. Od februara 2025. godine, korisnici su trebali plaćati od 1.300 KM za jednokrevetnu sobu, što je povećanje od više od 30 posto u odnosu na prethodnu cijenu. Uprava je poskupljenje pravdala “rastom troškova, plata i energenata”, uz tvrdnju da Dom penzionera ne prima budžetska sredstva.

Sada, nakon tragedije u kojoj je izgubljeno 11 života, mnogi se pitaju kako je ustanova koja naplaćuje najviše cijene u regiji mogla funkcionisati u uslovima koji su daleko ispod svakog dostojanstva. Porodice žrtava i građani Tuzle zahtijevaju hitnu istragu i odgovornost svih nadležnih, jer upozorenja o lošem stanju nisu bila samo glas nezadovoljnih – bila su poziv u pomoć koji, nažalost, niko nije čuo na vrijeme.