Sve je počelo sasvim bezazleno. Moj tadašnji dečko me je pozvao da mu pomognem oko sređivanja stana. Zajedno smo već četiri godine, planirali zajednički život, pričali o budućnosti, i u dubini duše sam osjećala da će uskoro doći “onaj trenutak”.
Dok sam slagala stvari u ormaru, pronašla sam malu kutiju u kojoj se nalazio prekrasan prsten – zlatan, sa sitnim kamenčićima koji su blistali na svjetlu. Srce mi je stalo. Pomislila sam: “To je to! Konačno će me zaprositi!”
Htjela sam ga probati, ali kad sam vidjela da je prsten premali, zaustavila sam se – bojala sam se da ga ne zaglavim. Vratila sam ga na isto mjesto i odlučila da ništa ne kažem, želeći da ne pokvarim iznenađenje.
Ali iznenađenje nikada nije stiglo.
Dva tjedna kasnije, ponovo sam došla kod njega. Na mjestu gdje je stajala kutija – više je nije bilo. Prošlo je nekoliko dana, pa sedmica, ali nikakve prosidbe nije bilo. Ponašao se normalno, kao da se ništa nije dogodilo. U meni je rasla sumnja, ali i strah da pitam.
Mjesec dana kasnije, raskinuo je. Bez velike drame, samo rečenica: “Nema više smisla.” Nisam shvatala. Plakala sam, tražila razloge, ali nikad nisam dobila pravi odgovor.
Prošlo je 11 mjeseci. Mislila sam da sam sve preboljela – dok danas nisam saznala da se ženi. I ne, ne sa mnom.
Prsten koji sam pronašla – bio je namijenjen drugoj ženi.
Ne znam da li me više boli izdaja, laž ili činjenica da je u trenutku kad sam ja maštala o zajedničkoj budućnosti, on već planirao tu budućnost – samo s nekim drugim.
Danas sam naučila da ponekad, ono što ti se čini kao bajka, zapravo je kraj koji samo ti nisi pročitao na vrijeme.