Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavljuje da će Beograd 2028. biti domaćin Lige Evrope, UEFA podseća da odluka još nije doneta. Ovaj događaj prošle godine doneo je Bilbau više od 52 miliona evra, direktno i indirektno, i povraćaj 13 puta veći od uloženog novca, ali stručnjaci upozoravaju da korist od velikih sportskih manifestacija zavisi od mnogo faktora.
Iako Nacionalni stadion u Surčinu još uvek nije izgrađen, a po svemu sudeći radovi kasne, već se najavljuju velika dešavanja koja bi tu mogla da budu organizovana. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pre dve nedelje ponovo je najavio jedan od njih prilikom obilaska radova na stadionu.
„Za dve godine gledamo finale Lige Evrope na ovom stadionu. Ko god da igra, doći će navijači iz cele Evrope. Beograd će biti centar Evrope“, naglasio je on.
Ovo nije prvi put da Vučić najavljuje finale Lige Evrope u Beogradu, prvi put je to rekao još na postavljanju kamena temeljca za Nacionalni stadion 1. maja 2024. godine.
„Čeka se odluka, ali mislim da smo dogovorili to sa Čeferinom i Lakovićem, hvala UEFA. Već 2028. se ovde igra finale Lige Evrope“, naglasio je tada.
Iako predsednik to iznosi kao već rešeno pitanje, činjenica je da UEFA još uvek nije donela odluku o domaćinu finala 2028. godine.
U kratkom odgovoru za Danas, iz UEFA podsećaju da će odluka biti poznata krajem leta.
„Izvršni komitet UEFA će u septembru 2026. godine imenovati saveze domaćine svih osam finala. U ovom trenutku nemamo dodatnih informacija koje bismo mogli da vam pružimo o ovoj temi“, naveli su u odgovoru.
Osam finala odnose se na Ligu šampiona, Ligu Evrope, Ligu konferencija, kao i Ligu šampiona za žene i to za 2028. i 2029. godinu.
Prema objavi UEFA, Srbija je konkurisala da se finale Lige Evrope igra na Nacionalnom stadionu za obe te godine. Međutim, konkurencija nije mala.
Kada je reč o finalu 2028. godine, kandidature su podneli još i Pariz ili Lion, Torino, kao i Bukurešt. Za 2029. godinu konkurencija je ista ova, ali još proširena kandidaturom Ankare.
Prodekanka za nastavu na Fakultetu za sport Univerziteta „Union – Nikola Tesla“ Sanja Krsmanović Veličković za Danas objašnjava da s obzirom da UEFA ima visoke kriterijume i ozbiljna pravila za kvalifikacije za zemlju domaćina, ne može bilo koja država da se nada takvom angažovanju.
„Pravo pri kandidaturi ima svaki nacionalni fudbalski savez, u dogovoru sa vladom te države, ali i rukovodstvom sportskog objekta. UEFA poziva sve članove da dostave svoje kandidature, neformalno se svi uvek prijave, ali onda sledi vrlo detaljno uputstvo od strane UEFA o kriterijumima koji moraju biti ispunjeni da bi se neki njihov događaj odigrao negde“, navodi ona.
Nakon toga, dodaje, slede prijave koje su zaista realne i prijavljuju se objekti koji imaju ozbiljne kapacitete.
„Izvršni komitet, na kraju, donosi konačnu odluku o gradu domaćinu i do septembra ćemo zvanično znati da li je naša zemlja dovoljno napredovala u sportskoj arhitekturi i sportskom menadžmentu da bi zaista dobila ovako veliki izazov“, kaže Krsmanović Veličković.
Ona podseća i da je Beograd već bio domaćin finala Kupa šampiona 1973. godine, u kom su se sastali Ajaks i Juventus.
„Bilo bi lepo da ponovo doživimo tu popularnost, odgovornost i ponos. UEFA-i je od velike važnosti da sve protekne u najboljem redu, da navijači i sportisti budu bezbedni, zadovoljni kompletnom uslugom, ali i da se maksimalno poštuju zakonske norme“, naglašava naša sagovornica.
Kakva su iskustva drugih gradova sa organizacijom finala Lige Evrope?
Prošle godine, finale ovog takmičenja igrano je u Španiji, odnosno domaćin je bio Bilbao.
Ekonomskoj računici je svakako pomoglo i to što su glavni akteri prošlogodišnjeg finala Lige Evrope bili Totenhem i Mančester junajted.
Španska konsultantska i istraživačka kompanija Ikertalde uradila je analizu ekonomskih efekata ovog dođaja i utvrđeno je da je Bilbao imao jako povoljan ishod, odnosno da je ostvaren ukupni ekonomski uticaj iznosio nešto više od 52 miliona evra.
Prema toj računici, baskijska vlada, pokrajina i grad Bilbao zajedno su uložili oko četiri miliona evra, što znači da je procenjeni povraćaj za regionalnu ekonomiju bio oko 13 puta viši od uloženog.
Dodaje se i da je gotovo polovina prihoda, odnosno oko 24 miliona evra došlo od turista i navijača, a najveći deo tog novca otišao je na smeštaj.
Najveći dobitnici bili su hoteli, apartmani, restorani, barovi, taksi službe, avio i železnički prevoz, kao i lokalni dobavljači.
Za ovogodišnje finale Lige Evrope, koje je odigrano u Istanbulu, još uvek ne postoje zvanični podaci o ekonomskim efektima, jer je utakmica odigrana tek nedavno.
Međutim, NationalTurk je pisao da se očekuje doprinos od najmanje 100 miliona evra turskoj ekonomiji kroz ugostiteljstvo, prevoz i turističku potrošnju navijača.
Kakve ekonomske efekte Srbija može da očekuje, ako dobije odobrenje UEFA?
Nacionalni stadion u Surčinu će, prema najavama, moći da primi 52.000 gledalaca. Dakle, to je ogroman broj ljudi koji bi potencijalno mogao da se slije u Beograd ako Srbija bude domaćin finala.
Naravno, ukupan efekat u velikoj meri može da zavisi i od toga koje ekipe se plasiraju u finale i od njihove baze navijača, kao i njihove blizine Srbiji.
Sanja Krsmanović Veličković ističe da kod organizacije velikih sportskih događaja postoji nekoliko stvari od izuzetne važnosti – ekonomski profit za zemlju (grad) domaćina, turistička reklama što grada, države, ponekad i regije, a nakon toga i dobra „slika“ o narodu te države u celom svetu.
Kako kaže, idealno bi bilo da budžet pri organizaciji ovakvih takmičenja pokriva svaki aspekt planiranja, organizacije i održavanja događaja, uključujući iznajmljivanje prostora, pripremu i rad objekta, organizovanje samog takmičenja, doček delegacija, smeštaj i prevoz sportista, obezbeđenje na mestima takmičenja i održavanje ceremonije otvaranja, odnosno zatvaranja.
Neophodno je vršiti reviziju budžeta kako bi se što bolje objasnili različiti troškovi i rizici takvog poduhvata, dodaje ona.
Krsmanović Veličković navodi da načini finansiranja, odnosno prikupljanja finansijskih sredstava, za velike sportske događaje potiču uglavnom od privatnog finansiranja.
„To dolazi od prodaje karata, ugostiteljstva, licenciranja, određenih partnerstava i sponzorstava… Naravno, ukoliko gradimo više nego što generalno treba našoj zajednici, ostaju nam kao veliki problem sportski objekti koji se neće koristiti u svom punom kapacitetu u budućnosti, već će propadati“, upozorava.
Kako kaže, postoje mnogobrojni primeri gradnje za „trenutne potrebe“.
„Možemo se osvrnuti na sportske objekte u Kini koji su građeni za potrebe održavanja Olimpijskih igara 2008. godine, kao i u Grčkoj 2004. godine, a tu su i Brazil, Južnoafrička Republika, Portugalija, Španija, Italija… Nažalost, velelepne sportske građevine koje su mogle služiti kao turistička atrakcija nekih gradova, ponos arhitekture, sada su zapušteni i propali objekti koji čekaju neka nova i velika takmičenja koja će im možda udahnuti novu notu života“, ukazuje ona.
Kod velikih i multifunkcionalnih sportskih objekata će, prema njenim rečima, uvek postojati jedan najveći problem, a to je njihovo finansiranje.
„Činjenica je da gradovi, odnosno lokalne samouprave, nemaju dovoljno finansija za njih, pa se onda rukovodioci tih objekata okreću nekim alternativnim izvorima prihoda, tj. sponzorisanju“, kaže Krsmanović Veličković.
Ona naglašava i da iz ovakvih situacija najviše profitiraju građevinske kompanije, a onda čelne međunarodne sportske organizacije, a na kraju i same vlade država.
„Ekonomska korist je, naravno, veoma bitna, ali nije jedina korist koja postoji. Promotivna, politička i ideološka vrednost su nešto o čemu uvek moramo da mislimo. Veliki broj zemalja na svetu je do sada bio spreman da izgubi čak i milijarde dolara ako zauzvrat dobiju status, uticaj i globalnu pažnju“, podseća.
Međutim, prema njenim rečima, ozbiljan problem je što se ti „dobici“ vrlo retko pretvaraju u bolji život za obične građane.
„Za sada, čini se da je i kod nas takvo stanje, da svesno prihvatamo rizik od dugoročnih finansijskih gubitaka u zamenu za trenutni politički i promotivni kapital. Nekim državama su se ovakvi planovi isplatili, a uskoro ćemo videti i kakav je slučaj kod nas“, ukazuje Krsmanović Veličković.
Ona ističe da ovakvi događaji daju direktan, indirektan i indukovan uticaj, ali da je pravi efekat uglavnom daleko manji od onog koji na kraju bude predstavljen u medijima.
„Efekti se, naravno, uvek razlikuju od grada do grada, nije svaka računica bila dobra, ali ni svaka pogrešna. Dobar primer smo imali sa Bilbaom prošle godine, gde je ukupan ekonomski efekat bio 13 puta veći od ulaganja, ali i sa Seviljom 2022. godine. U svakom slučaju je promotivni efekat bio nemerljiv za sve gradove, što nam govori da organizatori događaja rade na maksimizaciji i ekonomskog, ali i promotivnog uticaja“, objašnjava Krsmanović Veličković.
Ona zaključuje da je ekonomska opravdanost izgradnje bilo kog sportskog objekta, pogotovo velikih, uvek veoma upitna, jer zavisi od mnogo faktora.
„Čak i da dobijemo dozvolu za organizaciju nekog velikog fudbalskog takmičenja, prihodi od toga bi bili samo jedan mali deo od onoga što je naša država do sada uložila u fudbalske objekte u Srbiji. Troškovi održavanja objekata su veliki i mogu samo još više da rastu kako vreme prolazi, ali je neophodno u tom slučaju napraviti dobru ekonomsku računicu koja bi mogla da opravda takva ulaganja“, poručuje Krsmanović Veličković.
Kako dodaje, da bi jedan sportski objekat bio profitabilan potrebno je da bude višenamenski upotrebljen, odnosno što više dana u godini, te da se njime efikasno upravlja, da ima dobru i raznovrsnu ponudu, dobru lokaciju koja je povezana sa hotelima, restoranima, poslovnim prostorima i slično, stvarajući tako vrednost za širu zajednicu tokom cele godine.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavljuje da će Beograd 2028. biti domaćin Lige Evrope, UEFA podseća da odluka još nije doneta. Ovaj događaj prošle godine doneo je Bilbau više od 52 miliona evra, direktno i indirektno, i povraćaj 13 puta veći od uloženog novca, ali stručnjaci upozoravaju da korist od velikih sportskih manifestacija zavisi od mnogo faktora.
Iako Nacionalni stadion u Surčinu još uvek nije izgrađen, a po svemu sudeći radovi kasne, već se najavljuju velika dešavanja koja bi tu mogla da budu organizovana. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pre dve nedelje ponovo je najavio jedan od njih prilikom obilaska radova na stadionu.
„Za dve godine gledamo finale Lige Evrope na ovom stadionu. Ko god da igra, doći će navijači iz cele Evrope. Beograd će biti centar Evrope“, naglasio je on.
Ovo nije prvi put da Vučić najavljuje finale Lige Evrope u Beogradu, prvi put je to rekao još na postavljanju kamena temeljca za Nacionalni stadion 1. maja 2024. godine.
„Čeka se odluka, ali mislim da smo dogovorili to sa Čeferinom i Lakovićem, hvala UEFA. Već 2028. se ovde igra finale Lige Evrope“, naglasio je tada.
Iako predsednik to iznosi kao već rešeno pitanje, činjenica je da UEFA još uvek nije donela odluku o domaćinu finala 2028. godine.
U kratkom odgovoru za Danas, iz UEFA podsećaju da će odluka biti poznata krajem leta.
„Izvršni komitet UEFA će u septembru 2026. godine imenovati saveze domaćine svih osam finala. U ovom trenutku nemamo dodatnih informacija koje bismo mogli da vam pružimo o ovoj temi“, naveli su u odgovoru.
Osam finala odnose se na Ligu šampiona, Ligu Evrope, Ligu konferencija, kao i Ligu šampiona za žene i to za 2028. i 2029. godinu.
Prema objavi UEFA, Srbija je konkurisala da se finale Lige Evrope igra na Nacionalnom stadionu za obe te godine. Međutim, konkurencija nije mala.
Kada je reč o finalu 2028. godine, kandidature su podneli još i Pariz ili Lion, Torino, kao i Bukurešt. Za 2029. godinu konkurencija je ista ova, ali još proširena kandidaturom Ankare.
Prodekanka za nastavu na Fakultetu za sport Univerziteta „Union – Nikola Tesla“ Sanja Krsmanović Veličković za Danas objašnjava da s obzirom da UEFA ima visoke kriterijume i ozbiljna pravila za kvalifikacije za zemlju domaćina, ne može bilo koja država da se nada takvom angažovanju.
„Pravo pri kandidaturi ima svaki nacionalni fudbalski savez, u dogovoru sa vladom te države, ali i rukovodstvom sportskog objekta. UEFA poziva sve članove da dostave svoje kandidature, neformalno se svi uvek prijave, ali onda sledi vrlo detaljno uputstvo od strane UEFA o kriterijumima koji moraju biti ispunjeni da bi se neki njihov događaj odigrao negde“, navodi ona.
Nakon toga, dodaje, slede prijave koje su zaista realne i prijavljuju se objekti koji imaju ozbiljne kapacitete.
„Izvršni komitet, na kraju, donosi konačnu odluku o gradu domaćinu i do septembra ćemo zvanično znati da li je naša zemlja dovoljno napredovala u sportskoj arhitekturi i sportskom menadžmentu da bi zaista dobila ovako veliki izazov“, kaže Krsmanović Veličković.
Ona podseća i da je Beograd već bio domaćin finala Kupa šampiona 1973. godine, u kom su se sastali Ajaks i Juventus.
„Bilo bi lepo da ponovo doživimo tu popularnost, odgovornost i ponos. UEFA-i je od velike važnosti da sve protekne u najboljem redu, da navijači i sportisti budu bezbedni, zadovoljni kompletnom uslugom, ali i da se maksimalno poštuju zakonske norme“, naglašava naša sagovornica.
Kakva su iskustva drugih gradova sa organizacijom finala Lige Evrope?
Prošle godine, finale ovog takmičenja igrano je u Španiji, odnosno domaćin je bio Bilbao.
Ekonomskoj računici je svakako pomoglo i to što su glavni akteri prošlogodišnjeg finala Lige Evrope bili Totenhem i Mančester junajted.
Španska konsultantska i istraživačka kompanija Ikertalde uradila je analizu ekonomskih efekata ovog dođaja i utvrđeno je da je Bilbao imao jako povoljan ishod, odnosno da je ostvaren ukupni ekonomski uticaj iznosio nešto više od 52 miliona evra.
Prema toj računici, baskijska vlada, pokrajina i grad Bilbao zajedno su uložili oko četiri miliona evra, što znači da je procenjeni povraćaj za regionalnu ekonomiju bio oko 13 puta viši od uloženog.
Dodaje se i da je gotovo polovina prihoda, odnosno oko 24 miliona evra došlo od turista i navijača, a najveći deo tog novca otišao je na smeštaj.
Najveći dobitnici bili su hoteli, apartmani, restorani, barovi, taksi službe, avio i železnički prevoz, kao i lokalni dobavljači.
Za ovogodišnje finale Lige Evrope, koje je odigrano u Istanbulu, još uvek ne postoje zvanični podaci o ekonomskim efektima, jer je utakmica odigrana tek nedavno.
Međutim, NationalTurk je pisao da se očekuje doprinos od najmanje 100 miliona evra turskoj ekonomiji kroz ugostiteljstvo, prevoz i turističku potrošnju navijača.
Kakve ekonomske efekte Srbija može da očekuje, ako dobije odobrenje UEFA?
Nacionalni stadion u Surčinu će, prema najavama, moći da primi 52.000 gledalaca. Dakle, to je ogroman broj ljudi koji bi potencijalno mogao da se slije u Beograd ako Srbija bude domaćin finala.
Naravno, ukupan efekat u velikoj meri može da zavisi i od toga koje ekipe se plasiraju u finale i od njihove baze navijača, kao i njihove blizine Srbiji.
Sanja Krsmanović Veličković ističe da kod organizacije velikih sportskih događaja postoji nekoliko stvari od izuzetne važnosti – ekonomski profit za zemlju (grad) domaćina, turistička reklama što grada, države, ponekad i regije, a nakon toga i dobra „slika“ o narodu te države u celom svetu.
Kako kaže, idealno bi bilo da budžet pri organizaciji ovakvih takmičenja pokriva svaki aspekt planiranja, organizacije i održavanja događaja, uključujući iznajmljivanje prostora, pripremu i rad objekta, organizovanje samog takmičenja, doček delegacija, smeštaj i prevoz sportista, obezbeđenje na mestima takmičenja i održavanje ceremonije otvaranja, odnosno zatvaranja.
Neophodno je vršiti reviziju budžeta kako bi se što bolje objasnili različiti troškovi i rizici takvog poduhvata, dodaje ona.
Krsmanović Veličković navodi da načini finansiranja, odnosno prikupljanja finansijskih sredstava, za velike sportske događaje potiču uglavnom od privatnog finansiranja.
„To dolazi od prodaje karata, ugostiteljstva, licenciranja, određenih partnerstava i sponzorstava… Naravno, ukoliko gradimo više nego što generalno treba našoj zajednici, ostaju nam kao veliki problem sportski objekti koji se neće koristiti u svom punom kapacitetu u budućnosti, već će propadati“, upozorava.
Kako kaže, postoje mnogobrojni primeri gradnje za „trenutne potrebe“.
„Možemo se osvrnuti na sportske objekte u Kini koji su građeni za potrebe održavanja Olimpijskih igara 2008. godine, kao i u Grčkoj 2004. godine, a tu su i Brazil, Južnoafrička Republika, Portugalija, Španija, Italija… Nažalost, velelepne sportske građevine koje su mogle služiti kao turistička atrakcija nekih gradova, ponos arhitekture, sada su zapušteni i propali objekti koji čekaju neka nova i velika takmičenja koja će im možda udahnuti novu notu života“, ukazuje ona.
Kod velikih i multifunkcionalnih sportskih objekata će, prema njenim rečima, uvek postojati jedan najveći problem, a to je njihovo finansiranje.
„Činjenica je da gradovi, odnosno lokalne samouprave, nemaju dovoljno finansija za njih, pa se onda rukovodioci tih objekata okreću nekim alternativnim izvorima prihoda, tj. sponzorisanju“, kaže Krsmanović Veličković.
Ona naglašava i da iz ovakvih situacija najviše profitiraju građevinske kompanije, a onda čelne međunarodne sportske organizacije, a na kraju i same vlade država.
„Ekonomska korist je, naravno, veoma bitna, ali nije jedina korist koja postoji. Promotivna, politička i ideološka vrednost su nešto o čemu uvek moramo da mislimo. Veliki broj zemalja na svetu je do sada bio spreman da izgubi čak i milijarde dolara ako zauzvrat dobiju status, uticaj i globalnu pažnju“, podseća.
Međutim, prema njenim rečima, ozbiljan problem je što se ti „dobici“ vrlo retko pretvaraju u bolji život za obične građane.
„Za sada, čini se da je i kod nas takvo stanje, da svesno prihvatamo rizik od dugoročnih finansijskih gubitaka u zamenu za trenutni politički i promotivni kapital. Nekim državama su se ovakvi planovi isplatili, a uskoro ćemo videti i kakav je slučaj kod nas“, ukazuje Krsmanović Veličković.
Ona ističe da ovakvi događaji daju direktan, indirektan i indukovan uticaj, ali da je pravi efekat uglavnom daleko manji od onog koji na kraju bude predstavljen u medijima.
„Efekti se, naravno, uvek razlikuju od grada do grada, nije svaka računica bila dobra, ali ni svaka pogrešna. Dobar primer smo imali sa Bilbaom prošle godine, gde je ukupan ekonomski efekat bio 13 puta veći od ulaganja, ali i sa Seviljom 2022. godine. U svakom slučaju je promotivni efekat bio nemerljiv za sve gradove, što nam govori da organizatori događaja rade na maksimizaciji i ekonomskog, ali i promotivnog uticaja“, objašnjava Krsmanović Veličković.
Ona zaključuje da je ekonomska opravdanost izgradnje bilo kog sportskog objekta, pogotovo velikih, uvek veoma upitna, jer zavisi od mnogo faktora.
„Čak i da dobijemo dozvolu za organizaciju nekog velikog fudbalskog takmičenja, prihodi od toga bi bili samo jedan mali deo od onoga što je naša država do sada uložila u fudbalske objekte u Srbiji. Troškovi održavanja objekata su veliki i mogu samo još više da rastu kako vreme prolazi, ali je neophodno u tom slučaju napraviti dobru ekonomsku računicu koja bi mogla da opravda takva ulaganja“, poručuje Krsmanović Veličković.
Kako dodaje, da bi jedan sportski objekat bio profitabilan potrebno je da bude višenamenski upotrebljen, odnosno što više dana u godini, te da se njime efikasno upravlja, da ima dobru i raznovrsnu ponudu, dobru lokaciju koja je povezana sa hotelima, restoranima, poslovnim prostorima i slično, stvarajući tako vrednost za širu zajednicu tokom cele godine.