Dok su bili mladi, Rajko i Danica nisu imali mnogo. Nisu posjedovali velike kuće, skupe automobile niti ušteđevinu na koju su mogli računati. Imali su samo jedno drugo, četvoricu sinova i ogromnu želju da svojoj djeci pruže bolji život nego što su ga sami imali.
Godinama su živjeli skromno, odričući se gotovo svega kako bi njihova djeca imala ono što njima nikada nije bilo dostupno. Radilo se od jutra do mraka, štedjela se svaka marka, svaki dinar i svaki euro koji je mogao pomoći da porodica opstane.
– Nekada smo svi spavali u jednoj sobi. Nije bilo lako, ali nismo se žalili. Bilo nam je važno da su djeca sita, da imaju odjeću i da mogu ići u školu kao i druga djeca – prisjeća se Danica.
Danas, više od pola stoljeća kasnije, njihova kuća i dalje stoji na istom mjestu. Međutim, vrijeme je učinilo svoje. Zidovi su ispucali, vlaga se uvukla u svaki kutak doma, a krov koji je nekada štitio porodicu sada prokišnjava pri svakoj jačoj kiši.
U mnogim sobama postavljene su stare posude i kante kako bi skupljale vodu koja kaplje sa stropa. Tokom zime hladnoća ulazi kroz dotrajale prozore, a grijanje postaje luksuz koji sebi teško mogu priuštiti.
– Kada počne kiša, ne razmišljamo hoće li nam biti mokro dvorište nego hoće li voda opet završiti u kući. Nekada noću ustanemo nekoliko puta da provjerimo gdje curi – kaže Rajko.
Ali ono što njih najviše boli nisu loši uslovi života.
Nije ih slomio ni težak rad, ni siromaštvo, ni godine.
Slomila ih je samoća.
Njihova četvorica sinova danas imaju svoje porodice. Neki žive u velikim kućama, neki u modernim stanovima. Svi su, kako kažu Rajko i Danica, uspjeli stvoriti pristojan život za sebe.
– Gledamo ih i drago nam je što su uspjeli. Nikada im nismo zavidjeli. Roditelj je sretan kada vidi da su mu djeca dobro. Ali čovjeka zaboli kada shvati da za njega više nema mjesta – govori Danica.
Kažu da nisu tražili mnogo.
Nisu očekivali da im djeca vraćaju dugove niti da ih finansijski izdržavaju.
Željeli su samo osjećaj da nisu zaboravljeni.
– Ne trebaju nama velike sobe, luksuz ili posebna pažnja. Dovoljno bi bilo da znamo da negdje pripadamo. Da imamo osjećaj da nismo sami na svijetu – kaže Rajko.
Dok priča, pogled mu često odlazi prema starim fotografijama koje vise na zidu.
Na njima su dječaci koje je nekada vodio za ruku.
Fotografije sa školskih priredbi.
Fotografije sa svadbi.
Fotografije sa porodičnih okupljanja kojih je danas sve manje.
– Kada su bili mali, ništa nam nije bilo teško. Ako je trebalo ostati gladan da bi oni imali, ostajali smo gladni. Ako je trebalo raditi dva posla, radili smo dva posla. Roditelj ne razmišlja o sebi. Razmišlja samo o djeci – priča Rajko.
Danica dodaje da je najteže tokom praznika.
Nekada je njihova kuća bila puna smijeha, dječije graje i porodične topline.
Danas često prođe cijeli dan bez ijednog kucanja na vrata.
– Skuhamo ručak pa se uhvatim kako gledam prema kapiji. Čovjek se nada da će neko doći. Nekada dođu, nazovu, obiđu nas, ali to nije kao prije. Starost je teška kada je čovjek usamljen – kaže ona.
Njihovi susjedi kažu da su Rajko i Danica uvijek bili vrijedni i pošteni ljudi.
Nikada nisu tražili pomoć niti se žalili na život.
Čak i sada, kada im je najteže, izbjegavaju govoriti ružno o svojoj djeci.
– To su naša djeca. Mi ih volimo bez obzira na sve. Roditeljsko srce je takvo. Može biti povrijeđeno, ali ne prestaje voljeti – kaže Danica.
Njihova priča pokrenula je brojne reakcije među ljudima koji smatraju da roditelji u starosti zaslužuju više pažnje i poštovanja.
Mnogi ističu da se bogatstvo ne mjeri veličinom kuće niti stanjem na računu, već odnosom prema onima koji su nas podigli i odgojili.
Rajko i Danica danas ne razmišljaju o prošlosti sa gorčinom.
I dalje se bude zajedno, piju jutarnju kafu i pokušavaju pronaći radost u malim stvarima.
Ipak, jedna želja ostala je ista.
– Voljeli bismo da se porodica opet okupi kao nekada. Da sjednemo za isti sto i da osjetimo onu toplinu koju smo imali dok su djeca bila mala. To bi nam bilo vrijednije od svega na svijetu – kažu.
Dok kapi kiše ponovo padaju na stari krov njihove trošne kuće, Rajko i Danica nastavljaju čekati. Ne čekaju bogatstvo, ne čekaju čudo.
Čekaju samo malo pažnje i osjećaj da nisu zaboravljeni od onih za koje su žrtvovali cijeli svoj život.