data-nosnippet>
Pitanje odnosa roditelja i odrasle djece jedno je od onih koje često izaziva burne rasprave, posebno kada se u cijelu priču uključe novac, nekretnine i nasljedstvo.
Vedrana Rudan u svojim je tekstovima više puta govorila upravo o porodičnim odnosima, granicama koje roditelji teško postavljaju i osjećaju obaveze koji kod mnogih traje čak i kada djeca odavno postanu odrasli ljudi.
Roditeljima je najteže reći „ne“
Jedna od tema kojoj se posvetila jeste pitanje koliko dugo roditelj treba finansijski pomagati odrasloj djeci.
Problem, prema poruci njenog teksta, ne nastaje onda kada roditelj želi pomoći, već kada pomoć postane nešto što se podrazumijeva i kada zbog toga sam roditelj počne ugrožavati vlastitu sigurnost.
Mnogi roditelji tokom života djeci pomažu pri kupovini stana, plaćanju računa, odgoju unuka ili drugim velikim troškovima. Međutim, takva pomoć ponekad postane trajna obaveza iz koje se teško izađe.
Kada pomoć počne ugrožavati roditelja
Posebnu pažnju privlači primjer roditelja koji se odriču vlastite imovine kako bi pomogli djeci.
U tekstu se opisuje situacija čovjeka koji je vlastitu kuću dao kćerki, nakon čega je sam nastavio živjeti u mnogo skromnijim uslovima, dok je i dalje pomagao njenoj porodici.
Takvi primjeri otvaraju ozbiljno pitanje: da li roditelj treba ostati bez vlastite sigurnosti samo zato što želi olakšati život svom djetetu?
Jednom kada se čovjek u starijoj dobi odrekne kuće, stana ili većeg dijela ušteđevine, mogućnost da ponovo izgradi istu finansijsku sigurnost može biti znatno manja.
Nasljedstvo nije nešto što djeca trebaju dobiti unaprijed
Jedna od najzanimljivijih poruka odnosi se upravo na nasljedstvo.
Kuće, stanovi, novac i druga imovina često se unaprijed posmatraju kao nešto što će jednog dana pripasti djeci. Međutim, roditelj je taj koji je tu imovinu stvarao tokom svog života i ima pravo koristiti je dok je živ.
Nasljedstvo bi, prema takvom razmišljanju, trebalo biti ono što ostane nakon života roditelja, a ne razlog da roditelj još za života sebi uskraćuje normalan i dostojanstven život.
Pomoći djeci svakako može biti lijep gest, ali ta pomoć ne mora značiti da roditelj treba predati sve što posjeduje.
I odrasla djeca moraju preuzeti odgovornost
Jedan od najvećih problema nastaje kada se odnos roditelja i djece ne promijeni ni nakon što djeca odrastu.
Dok su mala, potpuno je prirodno da roditelji vode računa o njihovom školovanju, zdravlju i svakodnevnim potrebama. Međutim, kada dijete postane odrasla osoba, dio odgovornosti mora preuzeti samo.
To se odnosi na posao, stanovanje, finansije i donošenje vlastitih životnih odluka.
Roditelj koji kaže da više ne može finansijski pomagati ne znači da manje voli svoje dijete. Ponekad jednostavno znači da je došao trenutak u kojem mora zaštititi i vlastitu budućnost.
Starost ne bi trebala biti novo odricanje
Posebno snažna poruka odnosi se na ljude koji su decenijama radili i gotovo cijeli život stavljali potrebe porodice ispred svojih.
Nakon toliko godina rada čovjek ima pravo razmišljati o sebi, svom domu, odmoru, putovanju ili jednostavno o tome da ima dovoljno novca da mirno živi.
Roditeljska ljubav ne mora se dokazivati potpunim odricanjem od svega što je čovjek godinama stvarao.
Granice između roditelja i odrasle djece ponekad mogu biti neugodne, ali mogu pomoći da odnos bude zdraviji i da se ne zasniva na osjećaju krivice ili stalnim očekivanjima.
Tema koja je podijelila javnost
Ovakav pogled na porodične odnose očekivano izaziva različite reakcije.
Jedni smatraju da roditelj treba pomoći djetetu koliko god može, dok drugi vjeruju da odrasla djeca moraju izgraditi vlastitu samostalnost i ne očekivati da roditelji cijeli život rješavaju njihove probleme.
I upravo zbog toga ova tema izaziva toliko pažnje — gotovo svaka porodica ima drugačiji odnos prema novcu, imovini i pitanju šta roditelji jednog dana trebaju ostaviti svojoj djeci.
Jedno je, međutim, jasno: čovjek koji je cijeli život brinuo o drugima ima pravo u jednom trenutku početi brinuti i o sebi.
