Sahrana Josipa Broza Tita 8. maja 1980. godine bila je jedan od najvećih državnih događaja tog vremena, ali više od četiri decenije kasnije pojedini detalji tog dana i dalje izazivaju brojne rasprave.
Milioni ljudi pratili su posljednji ispraćaj, a u Beograd su stigle delegacije iz brojnih država svijeta. Ipak, godinama kasnije pojavila se priča koja je otvorila potpuno novo pitanje – šta se zaista nalazilo u kovčegu koji je javnost gledala?
Sve je počelo mjesecima prije sahrane
Titovo zdravstveno stanje ozbiljno se pogoršalo početkom 1980. godine.
Zbog problema s cirkulacijom završio je u bolnici u Ljubljani, gdje su ljekari pokušavali spasiti njegovu lijevu nogu.
Nakon što liječenje nije dalo očekivani rezultat, noga mu je amputirana 20. januara.
Uslijedile su dodatne komplikacije. Pojavili su se problemi s bubrezima, srcem i plućima, a njegovo zdravstveno stanje postajalo je sve ozbiljnije.
Ljekari su danima vodili borbu
Tita je liječio tim vrhunskih stručnjaka, a njegovo stanje pratila je praktično cijela Jugoslavija.
Medicinski bilteni postajali su sve zabrinjavajući.
Problemi s radom bubrega zahtijevali su dijalizu, dok su se istovremeno pojavljivali poremećaji srčanog ritma, slabljenje srca i unutrašnja krvarenja.
Na kraju je Josip Broz Tito preminuo 4. maja 1980. godine u Ljubljani.
A onda je počela priprema ogromne sahrane
Titovi posmrtni ostaci krenuli su prema Beogradu, gdje su hiljade ljudi čekale kako bi mu odale posljednju počast.
Njegova sahrana okupila je veliki broj stranih državnika i političkih delegacija, a televizijski prijenos pratili su milioni gledalaca.
Međutim, desetljećima kasnije pojavila se tvrdnja koja je cijelu priču ponovo vratila u centar pažnje.
Tvrdnja koja je izazvala nevjericu
Bivši visoki funkcioner službe državne bezbjednosti Obren Đorđević svojevremeno je iznio tvrdnju da se tokom dijela javnog oproštaja u kovčegu navodno nije nalazilo Titovo tijelo.
Prema njegovoj verziji događaja, zbog stanja tijela nakon dugog liječenja i smrti pojavili su se problemi koji su otežavali prvobitne planove.
Đorđević je tvrdio da je kovčeg koji je javnost gledala bio ispunjen pijeskom kako bi imao odgovarajuću težinu.
Upravo je ta tvrdnja godinama kasnije pokrenula bezbroj teorija o Titovoj sahrani.
Ali postoji i potpuno drugačija verzija
Problem je u tome što Đorđevićeva priča nije jedino svjedočenje o tim događajima.
Postoje navodi ljudi uključenih u medicinske i pogrebne procedure prema kojima je Titovo tijelo nakon smrti pripremljeno za transport i smješteno u posebno pripremljen kovčeg.
Historijski izvori također bilježe da su posmrtni ostaci prevezeni iz Ljubljane u Beograd i da je Tito sahranjen u Kući cvijeća.
Zbog različitih svjedočenja priča o pijesku u kovčegu ostala je tvrdnja oko koje ne postoji potpuna saglasnost.
Zašto je Tito navodno sahranjen dva puta?
Još jedan detalj dodatno je raspirio misteriju.
Prema kasnijim svjedočenjima ljudi uključenih u organizaciju, ceremonijalni dio sahrane pred kamerama nije bio konačan završetak ukopa.
Problem je predstavljala ogromna mermerna ploča teška nekoliko tona koju nije bilo praktično postavljati pred svjetskim televizijskim kamerama.
Zbog toga je nakon završetka javne ceremonije izvršen dodatni tehnički dio ukopa, a grobnica je konačno zatvorena bez prisustva velike javnosti.
I detalj na grobu izazivao je pitanja
Posjetioci Kuće cvijeća godinama su primjećivali još jednu zanimljivost.
Na jednostavnoj bijeloj mermernoj ploči piše samo:
„JOSIP BROZ TITO 1892–1980“
Nema crvene zvijezde niti drugih političkih simbola koji su tokom njegovog života bili snažno povezani s državom kojom je upravljao.
I taj detalj tokom godina postao je osnova za različite teorije, iako sam po sebi ne predstavlja dokaz da je sa sahranom bilo nešto neobično.
Šta je onda zaista bilo u kovčegu?
Više od četiri decenije nakon sahrane postoje različita svjedočenja i interpretacije.
Tvrdnja da je u javno izloženom kovčegu bio pijesak privlači ogromnu pažnju upravo zato što zvuči nevjerovatno, ali za nju ne postoji dovoljno pouzdana dokumentacija da bi se mogla predstaviti kao nesporna historijska činjenica.
S druge strane, dobro su dokumentovani Titovi teški zdravstveni problemi tokom posljednjih mjeseci života, njegovo liječenje u Ljubljani, smrt 4. maja i ogromna državna sahrana četiri dana kasnije.
Zbog svega toga jedna od najvećih sahrana 20. stoljeća i danas je okružena pričama koje ostavljaju prostora za isto pitanje: da li javnost tog 8. maja zaista zna baš svaki detalj onoga što se događalo iza zatvorenih vrata?
