Neke porodice ljudi pamte po uspjehu, neke po tradiciji, a porodica Misimović iz Gradiške postala je poznata zbog nečega sasvim drugačijeg – neobičnih imena trojice braće.
Njihova priča godinama se prepričava u Bosni i Hercegovini, a mnogi ne mogu vjerovati kakvu je odluku svojevremeno donio njihov otac Vitomir.
Imena koja je dao sinovima povezana su s istorijskim ličnostima i simbolima koji su se često nalazili na potpuno različitim stranama.
Otac je uvijek volio ići protiv struje
Vitomir se nakon godina provedenih u inostranstvu vratio u rodni kraj.
Bio je poznat kao čovjek snažnog karaktera koji nije volio slijepo slijediti pravila i mišljenje većine.
Kada je došlo vrijeme da imenuje svoje sinove, odlučio je napraviti nešto što će se godinama prepričavati.
Jednom sinu dao je ime povezano s osnivačem poznate dinastije, drugom ime koje je izazivalo posebno mnogo reakcija, dok je treći ime dobio po poznatom vojvodi.
Tri potpuno različita istorijska simbola pod jednim krovom
Ljudi su se često čudili kako je moguće da imena koja simbolizuju potpuno različite periode i ideje pripadaju braći iz iste porodice.
Međutim, njihov otac je imao vlastito objašnjenje.
Prema priči iz teksta, želio je pokazati da ljudi mogu živjeti zajedno uprkos razlikama i da imena ne moraju određivati kakav će neko biti čovjek.
U školi je njegovo ime izazivalo smijeh
Srednji brat posebno pamti brojne situacije iz djetinjstva.
Njegovo ime izazivalo je znatiželju gdje god bi se pojavio, a među školskim drugovima često je bilo povod za šalu.
Jedna od najzanimljivijih situacija dogodila se na času istorije.
Kada je nastavnik pitao učenike ko zna ko je bio Tito, braća su se uključila u razgovor i našalila da je Tito njihov otac.
Cijeli razred prasnuo je u smijeh, dok je nastavnik ostao zatečen njihovim odgovorom.
Policajac pročitao ime pa odustao od kazne
Neobično ime donosilo mu je zanimljive situacije i kasnije u životu.
Prilikom policijskih kontrola službenici bi, prema njegovom prisjećanju, često zastali kada bi pročitali podatke iz dokumenata.
Jedan policajac se toliko iznenadio da mu je u šali rekao kako bi bilo „istorijski neprikladno“ da mu napiše kaznu.
Na kraju ga je pustio da nastavi put bez kazne.
Sa sveštenikom je nastao još veći problem
Ipak, njegovo ime nije uvijek izazivalo samo smijeh.
Kada je želio krstiti svoje dijete, našao se u vrlo neobičnoj situaciji sa sveštenikom.
Prema tekstu, sveštenik nije želio obaviti obred sve dok se muškarac ne „odrekne“ imena koje je dobio od oca.
Nakon razgovora ipak su pronašli kompromis.
U crkvene knjige upisan je pod drugim imenom, dok je svoje pravo ime nastavio koristiti u svakodnevnom životu.
Danas od svega pravi šalu
Ono što mu je tokom djetinjstva ponekad predstavljalo problem danas posmatra potpuno drugačije.
Živi mirnim porodičnim životom, radi kao varioc i zajedno sa suprugom i djecom gradi svoj dom.
Ni njegova supruga nije negativno reagovala kada je prvi put čula kako se zove.
Naprotiv, cijelu situaciju prihvatila je sa humorom.
Čak je i njeno ime napravilo zanimljivu kombinaciju
Njegova supruga zove se Zora, zbog čega su prijatelji i porodica pronašli još jedan razlog za šalu.
Kako se navodi u tekstu, ona se našalila da je sudbina očigledno željela da „Zora bude uz Tita“.
Upravo takav odnos prema cijeloj priči pokazuje da porodica svoja neobična imena više ne doživljava kao teret.
Danas je ponosan na ime koje mu je otac dao
Dok mu je kao dječaku ponekad bilo neugodno zbog pogleda i komentara drugih ljudi, s godinama je potpuno promijenio stav.
Shvatio je da nije mogao birati svoje ime, ali može birati kako će ga nositi.
Za njega je danas ono prvenstveno uspomena na oca i neobičnu porodičnu priču.
Porodica čija se priča i dalje prepričava
Porodica Misimović tako je postala poznata upravo po imenima koja bi kod mnogih na prvi pogled izazvala raspravu.
Njihova priča pokazuje kako nešto što je nekada moglo predstavljati razlog za podjele može, uz dovoljno humora, postati obična porodična anegdota.
A srednji brat, čije je ime tokom života izazvalo bezbroj neobičnih situacija, danas na sve gleda jednostavno – ime je samo ime, a čovjek mu svojim životom daje pravo značenje.
